Friday 15 April 2011

"Music is a Princess" (39 pesama, #15)


Moć velike pesme je, logično, rezultanta dve sile: jednu čini onaj koji je stvorio, drugu - onaj koji je sluša.

A kada se između tebe i čoveka po imenu Paddy McAl0on nađe „Music is a Princess“ – sve što znaš i osećaš, čak i sama pesma - dobija drugačiju dimenziju.

Priča kaže da je Pedi svoj bend Prefab Sprout nazvao po pogrešno shvaćenom stihu iz pesme „Jackson“ koju su davno pevali Lee Hazelwood i Nancy Sinatra. Umesto “... pepper sprout”, Pedi je čuo “prefab sprout” i izabrao tu kovanicu za ime benda koji će do svog parčeta slave doći polovinom osamdesetih godina XX veka. Na žalost, bez obzira na briljantne albume koji su više-manje redovno objavljivani sve do 1997. – to parče slave nikada nije bilo veličine koju je bend zaslužio. Surova pop-kultura pamtiće ih po svega jednoj ili dve pesme, a Pediju će doneti laskavu, ali tužnu titulu „najvećeg nepoznatog pesnika pop muzike“.

(Detalj o pogrešno shvaćenom stihu i sluhu dobija novo značenje mnogo godina kasnije - kada je Pediju dijagnostikovana Menijerova bolest: povremeni potpuni gubitak sluha, vrtoglavica - te u Pedijevom slučaju – i pogoršanje vida pokušali su da ga odvoje od muzike zauvek.
Ova bolest pogađa 0.2% svetske populacije. 
Svojevremeno je mučila i Emili Dikinson i Džonatana Svifta. Sve neke retke zveri.)

Music is a Princess“ je čekala 16 godina na objavljivanje.
Prvi put snimljena 1993. i odbijena od strane Sonyja, deceniju i po je predstavljala deo izgubljenog albuma benda koji se u međuvremenu razišao i na kojem je Pedi nastavio da radi sam, bolešću usporavan i onemogućen za bilo kakav grupni rad – i koji je na kraju objavio pod imenom benda, posvetivši ga, ujedno – svim bivšim članovima.
Na snimku koji je 2009. konačno došao do ušiju i srca sveta ostao je vokal snimljen devedesetih, sve ostalo je Pedi naknadno, red po red, ređao – iznova.
Sam.
I to samo u danima kada je mogao da čuje sa zvučnika – ono što je čuvao u glavi i srcu.

Sve navedeno je – važno.
Jer, tek kada ukrstiš ove detalje – njegovi stihovi otkrivaju i tu drugu, tamnu stranu i čine da Pedi ne deluje kao patetična, omatorela luda u romantičnom delirujumu, već se pretvaraju u njegovu ličnu, iskrenu ispovest:

“Music is a princess/I'm just a boy, in rags
I would gladly spend my life/carrying her flags.
From the first time I heard her/the sound of her voice
and her beauty completely bewitched me,
I was lost then and there/I was given no choice
ever since, there's been no peace for me.” 

Pedi će uskoro napuniti pedeset i pet godina. 
Odnedavno je član društva posvećenog rekonstrukciji istorijskih instrumenata na osnovu sačuvanih zapisa, u okviru kojeg se on posvetio kreiranju Lituusa, instrumenta za koji se veruje da je proizvodio najdublji zvuk - ikada.

Pedi živi muziku.
Menja svet.
I moje razumevanje muzike.

Zato je ovo jedina priča iz serijala „39 pesama” koja se više bavi onom drugom silom sa početka priče – autorom pesme.

Video spot za pesmu, naravno, nikada nije napravljen.
Nije ni potreban - pesmi, Pediju, ni meni.
Svet, ionako, ne sluša.
Play.


“Legacy? We’re all just paper on the wind, Grasshopper.”(Paddy McAloon, 2011.)

[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde
 

5 comments:

  1. Kako si ovo dobro pronašao... Nisam ih slušala decenijama :)

    ReplyDelete
  2. ;)
    I zaista je nepravda sto nisu pamceni i po pesmama poput "We Let the Stars Go..." ili barem "Prisoner of the Past"... No, nisam izgleda jedini ludak kojima su PS bili vazan bend :)

    ReplyDelete
  3. Meni su možda najvažniji. Hvala. :)

    Bata

    ReplyDelete
  4. Spreman sam na licitaciju - kome su bili najvažniji! Znam još barem 2 čoveka kojima je čika Paddy jedan od ključnih životnih idola i ideologa :
    Ko daje više? ;)

    ReplyDelete
  5. Kako je super što u Beogradu ima bar desetak ljudi kojima je Paddy jedan od idola... :)

    Bata

    ReplyDelete