Friday 12 September 2014

"Magi bi bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama"

Prošle su gotovo tri godine od prvog izdanja knjige Lidije Nikolić "Osećanja.O.Sećanja.", jedinstvene duografije koja je usmerila novo svetlo na život i rad Margite Stefanović, ali je iznela na videlo i dosta ličnog iz Lidijinog života, što je zahvat koji zahteva ne malo odvažnosti. Zato sam osvrt na ovu knjigu svojevremeno i naslovio "O. Odvažno" >>, ne znajući da će vremenom taj tekst biti i jedan od najčešće korišćenih za promociju knjige po Srbiji i regionu, na šta sam bio ponosan kao tinejdžer kome je objavljena prva kratka priča.

Konačno smo se upoznali, godinu i po dana kasnije. Lidija govori kao što piše: brzo odgovara na svako moje pitanje, ali u tom brzom hodu pažljivo bira reči, tako da svaka stvar i svako čudo dobija pravo ime. Ne zaboravlja gde smo stali pre tri digresije do kojih smo stigli u dva koraka i "mirno se osvrće na godine prošle", da parafraziram jedan Milanov stih.

Uprkos obimu, nimalo senzacionalističkom pristupu priči o Margiti i ne maloj ceni knjige - "Osećanja.O.Sećanja" postala je, po tiražu, književni incident! Treće, nedavno objavljeno izdanje, koristim kao povod za mali intervju sa Lidijom, u kome razotkrivamo tajni i javni život ove knjige, koja, sada je sasvim jasno, nije poslednje što će Lidija napisati o Margiti.
Pitanja i odgovore smo danima razmenjivali mejlovima. Reč "duografija" pojavila se u poslednji čas. Ne znam kako se nisam setio pre - jer, "dvojinu su stari sloveni imali u rečniku".

Promocija knjige "Osećanja. O. Sećanja", SKC, foto: Ivan Miljojković
Gotovo tri godine su prošle od predstavljanja prvog izdanja knjige „Osećanja. O. Sećanja.“, o kojoj se već dosta pisalo u čitavoj regiji. Imajući u vidu način na koji si ispričala priču o Margiti i sebi, ali i obim i cenu knjige - da li si očekivala da će ona doživeti i treće izdanje?

Odavno sam izrazila bojazan da „to neće nikoga zanimati – moje dragocene uspomene, koje nemaju prođu u svetu skandala i trača.“ Međutim, čitaoci su me razuverili. Najčešće „gutajući Veliku Knjigu“ za jednu noć, da bi joj se potom vraćali više puta. Problem cene, velike za čitaoca, a male spram opreme knjige, rešavali su često na dirljiv način – kupovinom „zajedničkog“ primerka koji je išao od ruke do ruke, putujući sve dalje i dalje... Kao male, Magi i ja maštale smo da obiđemo svet kao kamiondžije... Obišle smo ga kao junaci ove knjige, koja je stigla ne samo u Zagreb, Skoplje, Ljubljanu, Podgoricu, Sarajevo i Novi Sad, već i u Požegu, Bar, Vinkovce, Kikindu, Velenje, Sanski Most... Potom još mnogo dalje – u London, Njujork, Pariz, Brisel, Lajpcig, Toronto, Dubai... Ko je tako nešto mogao očekivati?

„Osećanja. O. Sećanja“ je svakako najličnija knjiga o jednom važnom, sjajnom imenu jugoslovenske rock'n'roll scene. S obzirom da je sve to lično sada doprlo do velikog broja čitalaca - da li si zažalila što si izvrnula dušu i prostrla je pred javnošću, onako kako to niko do sada nije uradio?

Svesno sam to uradila, i nije mi prvi put. Za moju knjigu „Biti ničiji“, gospodin Slobodan Mašić je pre 20 godina rekao: „Potrebna je velika hrabrost da se napiše ovakva knjiga... Jer hrabrost je pokazati ljudima svoju dušu.“ U ovom slučaju, bila je potrebna još veća smelost, jer sam se drznula da zavirim i u tuđu dušu. Sa željom da Sećanjem pobedim Zaborav. Cena je bila previsoka... Onaj junak Stevana Pešića koji se obreo u paklu, čuo je ovakav razgovor svojih pratilaca: „Drugo ime za Pakao je Zaborav.“ „Ali pravo ime Pakla jeste Sećanje.“

Od onih koji su bili bliski sa Margitom - koji ljudi su ti tokom rada na ovoj knjizi bili najveća podrška?

Mnogi su mi pružili podršku, ali pomoć koja je za mene bila od neprocenjivog značaja, došla je nenadano od čoveka koga ni do danas nisam srela, s obzirom da živi u Americi. Srđan Vejvoda, saradnik EKV-a i Margitina ljubav iz mladosti, bio mi je tokom rada na knjizi ono što je šerpas smelim putnicima po Himalajima. Dakle, vodič kroz Margitinu prošlost, misli i osećanja, njena pisma, zabeleške, uspomene i fotografije. Uz njegovu pomoć, uspela sam da obavim posao koji inače na Zapadu, po njegovim rečima, radi ekipa od bar 20 ljudi!

Margita Stefanović, foto: Srđan Vejvoda

Kakve su bile reakcije onih koji su Margitu poznavali?

Na vest o izlasku knjige, reditelj Miloš Radović, naš prijatelj i komšija, poslao mi je poruku: „Divno je što ćeš objaviti knjigu o Margiti. Ne znam ko bi to mogao bolje.“ Nakon čitanja rukopisa, Srđan Vejvoda mi je napisao: „Uspela si u nameri da joj podigneš spomenik i nemoj da sumnjaš u to! Uradila si nešto što niko drugi nije u stanju da uradi, jer jedino si je ti znala na način kao niko drugi.“ Odmah po objavljivanju knjige, stigli su i utisci glumca Svetozara Cvetkovića Cveleta: „Jutro sam proveo razmazujući štampana slova na pročitanim stranicama istorije naših života koja nosi njeno ime – Magi. Hvala ti Lidija na tragu istine koji ostavljaš za sobom.“ Rok-kritičar, novinar i pisac Peca Popović objavio je u „Blicu“ svoje utiske sa promocije: „Istinito, prijateljski i potresno. Nema patetike kad se dere sopstvena duša i prekopava srce. Što god se čini iz ljubavi, uvek se događa izvan običnog.“ Zorica Bajin Đukanović, pisac i fotograf, rekla je nakon čitanja: „Sigurna sam da bi Magi bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama.“ Naš drug iz detinjstva Dejan Radovanović, istoričar umetnosti, kaže za knjigu: „Steže grudi, pa ne da disati...“ Firči, bivši bubnjar EKV-a, dao je u svom intervjuu ovakav odgovor: „Nisam upoznao novu stranu Margite, ali mi je prijao emotivni pristup Lidije Nikolić, kojoj treba odati ogromno priznanje za knjigu.“ Margitin fan Bojan, kaže: „Neprestano iznova čitam – tražim propušteno – sve je kako treba...“

U vreme dok je Ekatarina Velika svirala po Jugoslaviji, postojao je mit da je zagrebačka publika naklonjenija bendu od beogradske? Na kakav je odziv knjiga naišla u Hrvatskoj?

Nakon gostovanja u Skoplju, predstavila sam drugo izdanje knjige na mini-turneji u Hrvatskoj – u Vinkovcima, Zagrebu, Rijeci i Puli. Nažalost, ne i u Šibeniku, gde su me više puta zvali. Skoro dve godine nakon toga, knjiga je još uvek na listi 10 najčitanijih knjiga u Prvoj glazbenoj knjižari Rockmark u Zagrebu. Od brojnih utisaka i doživljaja sa gostovanja u Hrvatskoj, koju beogradski mediji nisu propratili, izdvojiću jedan... Nakon promocije u Vinkovcima, negde pred ponoć, na pustom trgu, jedan mladi čovek mi je krenuo u susret i uzviknuo izdaleka, raširenih ruku: „Šta da vam kažem... Svi volimo Magi!!!“

Da li je bilo i negativnih kritika i kako se sa njima nosiš?

Nakon svih priznanja koja su mi odali publika i mediji, osvanuli su, jedan za drugim, u istom tonu, negativni prikazi tri zagrebačka rock kritičara i novinara. Moja knjiga i monodrama proglašene su za „još jednu rundu nekrofilije za precenjeni bend“, „zbirku bizarnih detalja iz života Margite Stefanović“, „dovođenje jednog nesretno završenog života na nivo Severininog pornića“ i „iskorišćavanje prijateljstva za ostvarivanje materijalne dobiti.“ Na ove tekstove nisam imala potrebe da reagujem, s obzirom da je to učinila zagrebačka publika, uz podršku beogradskih čitalaca – stotinak komentara u samo jednom danu! Nije problem u tome što je knjiga loše ocenjena, nego što je „kritičari“ nisu pročitali!

Izlog knjižare Zepter, foto Mile Škarić. 

Da li je i kako ovo izdanje izmenjeno u odnosu na prethodna dva? 

U napomeni na kraju knjige, ovako sam objasnila zašto smo se odlučili da treće izdanje štampamo u celosti latinicom: „Zemlje u kojoj sam se rodila, u kojoj sam se igrala, u kojoj sam odrasla – više nema. NEMA. Kraj.“, zapisala je u svom dnevniku Margita Stefanović, 1991. godine, nakon raspada SFRJ. „Pišem, mislim i govorim na jeziku koji više ne postoji...“, dodala je kasnije, misleći na srpskohrvatski, koji je bio naš maternji jezik. „Opet mešam ćirilicu i latinicu...“, primetila je, čitajući sopstvene beleške ispisane pismom, koje nikad nije ni postojalo. Zapisujući svoje misli, Margita se poigravala smislom i besmislom, koristeći naizmenično ćirilična i latinična slova, u istoj reči, rečenici, redu, stihu ili pasusu. Njene beleške, ovekovečene u knjizi „Osećanja. O. Sećanja., u tom smislu su prenete doslovce onako kako su izvorno izgledale. Mnogi zapisi posvećeni njoj, od pisama i posveta, preko intervjua, do čitulja, takođe su u prvom i drugom izdanju ove knjige štampani, kao i u originalu, ćirilicom. Čitaoci iz raznih krajeva „zemlje koja više NE POSTOJI“, ostali su, nažalost,  uskraćeni za ove delove knjige. Otuda se rodila ideja da se u trećem izdanju odstupi od originala i čitava knjiga štampa samo latiničnim pismom, kako bi bila u celini dostupna i razumljiva širem krugu čitalaca. Ukoliko je to uopšte moguće, s obzirom na sumnju koju je Margita Stefanović izrazila rečima: „Tugu ne možemo ni u slova ni u reči ni u molitvu...“

Gde i kako do knjige mogu doći oni koji su odrastali uz muziku Ekatarine ili tek sada otkrili Margitin rad, a ne žive u Srbiji?

To je sve vreme veliki problem, ali ga polako rešavamo... Nažalost, knjige još uvek nema u prodaji u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, ali je čitaoci mogu naručiti preko sajta distributera Makart, koji je i suizdavač trećeg izdanja (www.makart.rs). Primerci drugog izdanja još se mogu naći u knjižari RockMark u Zagrebu. Za Bosnu i Hercegovinu porudžbine idu i preko knjižara Sladaboni (knjizarakulturabl@gmail.com) ili „My Book“ u Banja Luci, a u Sarajevu i Tuzli je u prodaji u knjižarama u Mercator centru. Za Crnu Goru knjiga se može naručiti preko firme „Miba Books“ ili knjižare u Herceg Novom (knjizaraso@gmail.com). Firma Serbica Book (office.ns@serbica.com) prima porudžbine iz Kanade i Amerike.

Da li je trećim izdanjem „Osećanja. O. Sećanja.“ priča o Margiti završena? Ili je to samo početak neke nove knjige?

Pričom o Magi i našoj generaciji bavila sam se i u knjizi „Mamin dnevnik“, objavljenoj prošle godine u „Pčelici“, koja je namenjena tinejdžerima i svima onima koji su to bili davnih 70-ih godina. Sada završavam knjigu koja je neka vrsta nastavka knjige „Osećanja. O. Sećanja“. S obzirom da sam priču o Margiti i Sebi već ispričala, ovo će biti knjiga o Margiti i Drugima. Dilemu da li je sve rečeno ili bi još nešto trebalo dodati, koju sam imala na samom početku pisanja nove knjige, sa radnim naslovom „Post scriptum“, razrešila sam onoga časa kada mi je jedna prijateljica podarila cedulju koju je dobila od Magi... Prvo što mi je palo u oči, bile su dve reči, ispisane krupnim slovima, Margitinom rukom: Post scriptum!
Neko nas posmatra, zar ne?



Godišnjica Margitine smrti je za nekoliko dana.
.

1 comment:

  1. Knjiga je na mene ostavila tako jak utisak, da mi treba vremena da bih joj se vratila... snažno, emotivno, potpuno otkrivanje duša... To je priča o svima nama...
    Bravo Lidija, na hrabrosti, na dorečenosti, na nezaboravu!

    ReplyDelete