Monday 15 February 2010

"Dear God...": naj-albumi svih vremena po Vatikanu [i kako smo mi glasali ;]



Vatikanski list "L'Osservatore Romano" objavio je listu 10 najboljih pop i rok albuma, među kojima su i albumi Majkla Džeksona i Bitlsa, prenosi britanski "Telegraf".
Prvi na listi je album Bitlsa "Revolver" iz 1966.godine, a na listi su i albumi grupa Pink Flojd i Oejzis. Svi muzičari sem irske grupe U2 su britanski ili američki, dok italijanskih nema.
"Ova top lista je naš skromni vodič za dobru muziku i tu je da vas podseti da postoji i drugačija muzika" piše ovaj vatikanski list, pozivajući Italijane da je slušaju umesto lakih nota sa italijanskih festivala kao što je San Remo.

Top 10 :

1. Revolver – The Beatles
2. If I could Only Remember My Name - David Crosby
3. The Dark Side of the Moon - Pink Floyd
4. Rumours - Fleetwood Mac
5. The Nightfly - Donald Fagen
6. Thriller - Michael Jackson
7. Graceland - Paul Simon
8. Achtung Baby - U2
9. (What's the story) Morning Glory - Oasis
10. Supernatural - Carlos Santana
(kraj vesti sa www.blic.rs)

Ne mogu da odolim:

Krijući se iza priče o malverzacijama i smenama, koja u javnosti odaje utisak ozbiljnosti projekta i tako prikriva pravu prirodu sukoba struja unutar Crkve, velikodostojnici SPC juče su započeli rad na izradi liste najboljih albuma po našim kanonima. No, već na preslušavanju pesme "Taxman" (prve na albumu "Revolver") došlo je do sukoba na temu da li se ovde peva o taksama ili taksistima, te se sukob ubrzo preneo i van zidina manastira u kojem je 10 najboljih albuma imalo da bude proglašeno. Kako je prava tema susreta sada svima poznata - očekuje se najpre saopštenje na temu skarednog izbora muzičke redakcije Vatikana i pozivanje na Vaseljenski sabor na kojem će se raspravljati kako je moguće da u izbor ulaze bendovi koji su se proglašavali većim od Boga, dokazani uživaoci droga, saradnici Aparthejda, homoseksualci; crni muškarci koji su umrli kao bele žene i ostali.


Na slici: članovi žirija preglasavaju obožavaoca kasne faze Radiohead.



Tuesday 9 February 2010

Zašto volim radio



Ne mogu da odredim kada je sve počelo.


Možda je to bila ona usisavajuća interferenca špice za „Vibracije“ Slobe Konjovića; verovatnije - godišnja lista „100 veličanstvenih“, koja je otkrivala kretanje muzičkih žanrova u svim pravcima, i od koje sam naučio i čuo više korisnog nego na svim časovima muzičkog zajedno. A možda je to bio Đuzin „Zabavnik“, kojeg smatram jednog od najboljih radijskih naratora ikada, možda i „Klub 2“ Zorana Stanojevića ili Mjehurove emisije na B92 u vreme kada se program radio čak i iz toaleta ako je bilo potrebno; ili Vojina, Robertova i Kuzmina Frka“ na Pingvinu nedeljom uveče (kakav je to sonično-intelektualni kalambur bio!); no ipak – zaraza je počela emisijom „Peca i Deca“, 1979. (Studio B, nedelja rano popodne) u kojoj sam i gostovao, imao sam svega 6 godina - i zadatak da „ispričam moje viđenje“ filma „Godzila“, pogledan u Domu Kulture „Vuk Karadžić“. Reakcije rodbine nisu bile toliko važne (ovacije!) - ali, činjenica da sam pričao jednom čoveku a da su to čule hiljade, mogućnost da pričaš relativno tiho, „normalnim glasom“ – i to i kako i šta želiš – a čuju te toliki ljudi koje ne znaš - te senzacije bile su toliko snažne i dugotrajne da nije bilo čudo što sam mnogo godina kasnije, inspirisan jednom Dačinom rečenicom krenuo ka "Radio Pingvinu", jednog letnjeg popodneva.


Plovio sam etrom gotovo 9 godina.


Prva pesma koju sam „izabrao da se pusti“ bila je, ako se dobro sećam, „I Wanna Be Like You“ od Los Lobos, obrada pesme iz „Knjige o džungli“, vašar jedan.


*


Prva samostalna emisija koju radim kao voditelj, jutarnji program: paziš na svaku reč, a 6.15 ujutro je, velika je verovatnoća da i oni koji te slušaju zapravo ne čuju šta govoriš, još nije ni svanulo kako valja.


*


Kao-reklame.




*

„Radio se ne sluša, sa radijom se druži“.



*


Desetine traka, kaseta, poneki CD i gomile ploča koje nosim u torbi, remeni usečeni u ramena, da bih pustio po 1 pesmu sa svake od njih!


Besomučno emitovanje pesme „Vođa“ (S.T.R.A.H.) na dan pre izbora u decembru 1992.

Učim od Saleta da radim na mikseti od 4 kanala, koja uz pomoć „čudesne 386-ice“ ima – 8 kanala. Što olakšava manipulaciju, ali povećava broj „rupa“ u programu.

*

Prva noć koju sam potpuno sam proveo na smeni, kao voditelj, tonac i muzičar.


*

Dan u kojem nas sedamdeset napušta „Pingvin“.


*

Menjamo frekvenciju.

Vest o „Oluji“ prekida kviz koji radimo u lepo letnje prepodne, usred rubrike "Letnja veselica".

*

Čitanje grafita u emisiji moram da prekidam vešću da Dragoslav Avramović neće biti na izbornoj listi opozicije. To, naravno, utiče na dalji tok same emisije.


*

„Srbija 1998: Nešto je preživelo.“


*


Tanja i ja vodimo kviz u koji se javlja čovek koji zna kojim rezultatom je završena oproštajna utakmica Moce Vukotića, 0:1 za Čelik iz Zenice, 1987. Nagrade koje delimo su potpuno simbolične, ali to prosto nije nikome važno. (Mnogo godina kasnije, taj isti čovek osvaja automobile i velike novce po mnogo većim kvizovima.)


*

Prestajemo da snimamo na trake, počinjemo da koristimo softver za montažu!


*

„Radio Index – jedini RADIO u gradu“.


*

Nikola Momčilović i ja radimo sumanuti eksperiment "u sred bela dana": sa jednog CD plejera isključujemo levi kanal, a sa drugog desni. Puštamo u program istovremeno obe verzije „Ziggy Stardust“ – i Bouvija i Bauhaus.

„Za one koji više vole original, molim da posvete pažnju levom kanalu, za obožavaoce obrade Bauhaus – desni kanal. Radio Index – 48 sati muzike na dan!
Ni danas, uz pomoć računara, ne mogu da ponovim čudo koje je Nikola radio uživo, "na programu".
I danas mi nije jasno kako nismo suspendovani.

*

Montirani intervjui – snimiš sve govorne segmente nečije emisije, onda u montaži nasnimiš sumanuta pitanja – i dobiješ potpuno sumanuti kontekst, koji naravno emituješ – i koliko god možeš – paziš šta pričaš u narednim emisijama – jer znaš da te kolege snimaju – radi osvetničke montaže.


*

Shvatam da imam veoma malo fotografija iz tog vremena. Sve smo usmerili ka zvuku i mašti.


*

„U medijskoj džungli nije važno - biti najglasniji. Važno je preživeti.“


*

I onda fade-out, regler na nulu,

tišina.

(Odjavna špica: Aca, Joca, Bojana, Maja, Kiza, Tanja, Šejn, Boris, Dača, Kuzma, Kockica, Nevidljivi, Karlo, Škrbamaca, Strahinja, Nikola, Flora, Luka, Gorana, Hogar, Sale, Ivančica, Ah Neša, Bane, Ćale, Kepa, Mija, Alek, Mirko, Mortiša, Mad Man Hasan, Mirko, Bane J., Slobodan, Cope, Dušica, Olja, Slađana, Olika, Mira, Vedrana, Vedrana još jedna, Miša, drugi Miša, Darko... na radiju sam upoznao i Aleksandru, u prvoj reklami koju smo ikada snimili zajedno sam je zaprosio, rekla je "Da", nekoliko puta, nije bilo razloga da ponavljamo. Snimanje. Snimalo se na trake, 1995.)




Danas aplaudiram, svečano okrenut ka radio aparatu kada čujem voditelja koji „priča do vokala“, ostala navika. Radujem se kada čujem da neko brine o miksu između dve pesme. Još više - kada se čuje da se neko trudi.

I dalje važi - pored svih blogova, chatova i svega što se pojavilo u proteklih deset godina – mnogo je lepše i izaziva više vibracija kada nekome pričaš nego kada pišeš, normalno.


Poslednja pesma koju sam pre gotovo deset godina „pustio“, odjavljujući poslednju emisiju, bila je „Going Underground“ od The Jam. Svaka pesma je imala svrhu i cilj.


Moram da dobro razmislim, uz koju pesmu ću se vratiti.

Iako, sad shvatam, nikada nisam ni izašao.
.



Sunday 31 January 2010

Beopolis


Ne tako davno, opstanak knjižare „Geca Kon“ obezbeđen je okupljanjem „javnih ličnosti“ pod barjakom „očuvanja kulturne baštine“. Sa jedne strane – to beše ne mala pobeda iako je, zapravo donela malo upotrebljivog i korisnog: zaposlene i zaposleni u navedenoj knjižari i dalje mogu nesmetano nemati pojma šta u knjižari imaju ili ne, krišom zapaliti poneku cigaretu i spopadati posetioce muzikom sumnjivog subkulturnog porekla, te često prećutati da u podrumu kriju jedan od najboljih antikvarijata u gradu. Sve ovo navodim razočaran u ponašanje onih kojima je pružena šansa da se bave plemenitim poslom, ali je ne koriste.

No, svi ti detalji nisu interesantni široj javnosti - u knjižari ionako nema gužve – a javnost zna da je knjižara „Geca Kon“ sačuvana od prenamene i sama ta činjenica - da je knjižara i dalje tu - je sasvim dovoljna, još jedan dokaz da živimo u „You CAN judge the book by it’s cover“ vremenu.

„Beopolis“, po svemu sudeći, ne očekuje slična sudbina.

Možda baš zato što je filozofija „Beopolisa“ drugačija: petnaest godina teškog rada, stvarna posvećenost poslu, razumevanje delatnosti kojom se baviš, pokušaj da napraviš korak napred, trud da nešto i objaviš - u Srbiji izgleda donosi ili osude ili nestanak sa scene.
Nestanak, i to uz zdušnu - ravnodušnost!
Peticiju namenjenu Skupštini grada, a kojom se apeluje na neophodnost pronalaženja (upotrebljivog) prostora u kojem bi knjižara mogla da nastavi sa radom do sada je potpisalo 627 (slovima: šeststotina dvadeset i sedam) osoba.


Tolika sila može gradske i ostale vlasti samo učvrstiti u stavu „nek propadne, nije šteta“.
Nije ovo samo pitanje da li će baš ta i takva peticija promeniti nešto u budućnosti „Beopolisa“. Ova peticija je, ne zaboravite – i ogledalo i dokaz zainteresovanosti građana za postojanje knjižara u kojoj dominantni naslovi nisu oni koji se mogu kupiti i na kiosku ili u hipermarketu.

U „Beopolisu“ je trenutno dostupno oko 16.000 naslova.
Ukoliko ne pokažemo da nam je stalo, ponoviće se poraz koji smo već doživeli pre nekoliko godina: knjižaru u Knez Mihajlovoj ulici odmenila je prodavnica odeće, u kojoj je nešto knjiga zadržano kao deo enterijera, one malo sofisticiranijih naslova, poneka namerno raskupusanih korica, postavljene tako da izgleda kao da su čitane.
„Na metar.“

UPDATE: Do 02.02 - 1110 potpisa!

UPDATE II: Beopolis nastavlja sa radom u TC Eurocentar (Makedonska ulica)