Wednesday 31 March 2010

History will teach us nothing

U Srbiji objavljena pod pomalo nesrećnim naslovom „Smešna istorija sveta“ (istorija ne može biti smešna, ponekad ume biti tragikomičnom) – knjiga „The Mental Floss History of the world – An Irrevent Romp through Civilization’s Best Bits (autori Erik Sas i Stiv Vajngard, izdavač "Biblioteka kompjuter", 2009, prevod knjige: ponekad problematičan) otkriva nekoliko detalja koje smo namerno ili slučajno zaboravili, prevideli ili prećutali, a koji bi nam poslužili u daljem razmatranju, planiranju i sprovođenju - budućnosti.

Ovi detalji privlače najviše pažnje:
  • Običaj je bio da vavilonski kraljevi (to su oni čija dela „odzvanjaju u večnosti“) jednom godišnje stanu pred vrhovnog sveštenika i od njega dobiju šamarčinu „koju su mogle da osete i njihove majke“. Ukoliko bi se nakon šamara u očima kralja pojavile suze, dobijao je dozvolu da vlada i u narednoj godini, jer su suze smatrane dokazom njegove iskrenosti i čovečnosti.
  • Prilikom prvog upada u Rim, 410. godine, Vizigoti nisu ubijali civilno stanovništvo Rima, iako su nekoliko godina ranije Rimljani tokom jednog prepada pobili nekoliko hiljada „varvarskih“ žena i dece.
  • Kada je Car Petar rešio da Rusiju učini pomorskom silom, smatrajući da je to najbrži put do svoju otadžbinu otvori prema svetu, 1698. godine proveo je nekoliko meseci u Engleskoj, radeći sa ostalim radnicima na brodogradilištu - želeći da nauči „kako se prave brodovi“.
  • Autor deklaracije Nezavisnosti i zakona koji su garantovali verske slobode u tek osnovanim Sjedinjenim Američkim Državama - Tomas Džeferson - nije verovao ni u Boga ni u Bibliju.
Valjalo bi biti načisto: ove činjenice se u knjizi koriste se kao kurioziteti koji bi verovatno trebalo da se razumeju kao „smešni“ ili „zabavni“. U nekom ozbiljnijem čitanju, barem prvu tačku sa ovog spiska bih ozbiljno uzeo u razmatranje a radi vraćanja u upotrebu.

U knjizi se, uzgred budi rečeno, imenom pojavljuju dva predstavnika srpskog naroda: Gavrilo Princip, ovde predstavljen kao terorista čije je delo ubrzalo početak ionako očekivanog Prvog rata i Zoran Đinđić, kao pretposlednji na spisku političara čije je ubistvo usporilo napredak društva koje su predvodili.

Ova knjiga pomaže da se lakše prihvati ponekad sumanuti tok istorije, lakše je sagledati da će nas sve više biti u istorijskim knjigama, a sve manje u planovima za budućnost.
Ukoliko ne rešimo da utičemo na taj tok.
.


Wednesday 24 March 2010

Stotine pevaju zajedno, sami: The Virtual Choir

Nakon YouTube orkestra, robota koji dirigiju simfonijskim orkestrima, preuzimanja i razrađivanja tuđih semplova on-line, kao i fenomenalnog inbflat projekta, bilo je pitanje vremena kada ćemo zapevati na mreži zajedno, a svako za sebe.
Sasvim je već potpuno izvesno: približava se dan u kojem će neki junoša, zagledan u skenirane fotografije tamo nekog školskog hora, u kojem prepoznaje i lica svojih roditelja, podići pogled sa ekrana i naglas pitati: "kako to misliš, dolazili ste svi do jedne sale da biste u njoj zajedno pevali? Zašto ste to tako radili?"

Erik Vitejker, dirigent i kompozitor svetu je predstavio The Virtual Choirprojekat koji je podrazumevao uklapanje preko 240 snimaka učesnika iz 12 zemalja koji se nikada nisu međusobno sreli, ali su zajedno otpevali njegovu kompoziciju "Lux Aurumque" (Svetlost i zlato). Više o ideji i njenoj realizaciji možete pronaći ovde.


Oni sa boljim sluhom lako će razlučiti da su svi ti snimci i glasovi prošli višeslojna uklapanja i dorade, radi dobijanja prave slike, odnosno efekta koji se dobija stvarnim zajedničkim nastupom. No, ovaj projekat i nije pokazna vežba kako se neznanci mogu okupiti u virtualnom svetu i uživati u trenutku zajedničkog muziciranja – ona je još uvek neizvodiva u ovakvom mediju. Ono što je pak trenutno moguće je okupljanje oko ideje, kojoj svako iz svoje fotelje može doprineti – i sopstvenim glasom, pevanjem, u trenutku u kojem ti odgovara.

Ipak, bez obzira na svu tehnologiju - verujem da će radost zajedničkog muzicaranja, odnosno stvaranja muzike bez narušavanja jedinstva prostora i vremena ostati - izvin'te – neprejebiva senzacija. 

Ili, kako bi svojevremeno rekao Lu Rid: "You can't beat 2 guitars, bass, drum"