Wednesday 7 May 2014

Zemljotres

Za Budimirovu opsednutost zemljotresima odgovoran je njegov deda, građevinski inženjer koji mu je pričao kako ga je zemljotres u Skoplju jula 1963 zatekao usred brijanja - taman je levu stranu lica završio kad je zaljuljalo, te je deda onako u panici, majici na tregere i gaćama istrčao na ulicu napola obrijan sa sve starim, teškim brijačem u ruci i gledao kako se zgrade, zgradice i straćare ruše, užasno postiđen što mu je sudbina namenila da tako u gaćama i peškirom preko vrata gleda kako se sve urušava.

Iako se Budimir rodio desetak godina nakon tog dana - deda mu je toliko puta pričao tu priču da je Budimir sasvim lako mogao da je zamisli, te se zarekne da njega - budućeg inženjera takva sudbina neće snaći i posvetio se izučavanju seizmologije, prethodno olakšavši dedin novčanik za ne malu svotu novca da bi kupio potrebnu literaturu. Nakon što je u uvodnom pasusu otkrio da nema načina predvideti zemljotres, a i dalje prestravljen slikom dopola obrijanog dede i činjenicom da živi na trinaestom spratu novogradnje na Novom Beogradu - odlučio je da se ne nikad ne brije - tako da je na svim fotografijama iz srednje škole vižljasto virio iz poslednjeg redu sa sve vidljivijim brčićima koji uskoro postadoše brkovi a i brada mu je bivala sve gušćom, što je odbijalo većinu devojaka iz njegove škole a na maturskoj večeri su ga dva puta pomešali sa harmonikašem. 

I tako je dedin brijač ležao na polici u kupatilu neupotrebljavan (ali redovno glancan) sve do polaska u vojsku - čemu je moralo prethoditi brijanje koje nije želeo da prepusti četnom brici niti bilo kome drugom, nikad, jer samo "fićfirići odlaze kod brice". I dalje proganjan slikom dede u gaćama - znao je da to mora biti izvedeno na sigurnom tlu i zato se uputio u dvorište vikendice koju je deda podigao još sedamdesetih, na krivini pre table za ulazak u selo - stao je pod topolu, okačio ogledalce o drvo i taman nasapunjao lice kada se kraj njega zaustavila devojka u ganc-novoj Tojoti nadvikujući se na lošem srpskom sa The Charlatans koji su svirali sa radija - "Jel' selo daleko?" povikala je spuštajući naočare sa nosa, a Budimir je onako nasapunjan najpre poželeo da samo pokaže rukom ali je odustao dok su sa zvučnika išli stihovi "... has come to take me away", svestan da ga zemljotres nešto drugačije vrste upravo najstrašnije drma i posmatra kroz poluosmeh kao kompletnu budalu; obrisao je peškirom lice i uskočio u njen automobil rešen da joj pokaže put iako je tabla bila na par stotina metara od krivine a iz tog automobila, nakon nekoliko ludih dana, izašao pred kasarnom na čijoj se kapiji pojavio uredno izbrijan i ošišan i sa njenom adresom u Austriji zapisanom u imenik, koji će mu stajati u gornjem desnom džepu uniforme u narednih godinu dana verujući da ni metak koji je krenuo ka njegovom srcu neće uspeti da probije tu crnu knjižicu a koja je, istina, bila nekoliko centimetara iznad njegovog srca ali mu je ulivala sigurnost tokom nedelja koje je proveo na straži koju su premeštali toliko puta niz i uz granicu da više ni sam nije znao šta i od koga zapravo to čuva. Granica ga nimalo nije zanimala - spremao se za venčanje sa Anom prvog dana nakon skidanja uniforme (i to u katoličkoj crkvi "jer je jeftinije") i put ka Austriji. Tokom vojničkih dana počeo je da uči jezik, u potpunoj tajnosti jer je stariji zastavnik Toza bio izuzetno negativno nastrojen prema Švabama čak i kada je bio trezan - učio je jezik željan da izbegne rad na građevini i da bi što pre počeo da se školuje za inženjera koji će podizati kuće dovoljno čvrste da njihove buduće stanovnike nijedan zemljotres nikada ne prekine usred brijanja.

Živeći na petom spratu solidno napravljene stambene zgrade u gradu u kojem su zemljotresi retki, Budimir se sve češće osmeli da se obrije, jer ga Ana više voli takvog i sve ide na bolje dok ga nekoliko dana nakon četrdeset godina od dana kada je deda-u-gaćama stajao na ulici, usred poteza rukom ispod nosnice nije zaljuljalo 3.5 stepena po Rihterovoj skali u avgustu 2013 - epicentar je bio nedaleko od Beča i zemljotres je bio previše slab da bi napravio veću štetu, ali dovoljno jak da se Budimiru u trenu vrate svi strahovi i uputi molba ka Ani da se barem presele na neki niži sprat - i kako je to presporo odmicalo i kako je vreme odmicalo jaka brada i brkovi su rasli sve gušće, Ani je najpre smetalo jer nije mogla da ga ljubi, a zatim je i šefu počelo da smeta što na poslu ima neurednog zaposlenog, takoreći četnika, te ga je supruga konačno uslovila - ili brica ili nas dvoje, biraj, "wahlen sie, Budimir", Budimir jednog jutra pakuje kofere i rešava da se preseli u Skoplje, tamo upravo podižu stariji i lepši centar, ima posla za inženjere; "Ich werde ihne schreiben" napisao joj je dok ga je taksi vozio na aerodrom, razmišljajući kako će napraviti neuništivi potporni stub za statuu o kojoj se već pričalo da se postavlja, a čije lice je neodoljivo podsećalo na njegovog dedu i to dopola obrijanog - tako su padale senke na lice statue na fotografiji koju je video tih dana u novinama - jeste junak umesto brijača držao mač i nedostaje mu peškir-barjak, no on će stub napraviti tako da statua bude okrenuta ka najbližem bloku visokih zgrada, da stoji kao opomena onima na višim spratovima da je zemljotrese nemoguće predvideti i da je brijanje apsolutno precenjeno.



(Lik Ane je mogao biti bolje razrađen, ali tako to ide kada se piše priča za 20 minuta.
Ovo je pesma iz priče >>)


Tuesday 6 May 2014

The Black Keys: "Turn blue" [preslušavanje!]

Od pojave prethodnog albuma, odličnog "El Camino" do danas strahovao sam nad činjenicom da Dan Auerbach ne spava i nema vremena da jede i piše nove pesme za bend, već putuje od studija do studija širom Amerike, seda za miks pult, sam svira sve instrumente, snima ih, miksuje i izlazi iz studija ne preslušavši rezultat tog rada jer mora da ide dalje i da će ga ta uraganska vožnja toliko iscrpeti da novog albuma The Black Keys ili nikada neće biti ili će biti ispod očekivanja.

Betty LaVette, Dr. John, Michael Kiwanuka, Valerie June, Hanni El Khatib, Ray LaMontagne, Nikki Lane... su deo spiska albuma na kojima je Dan radio kao producent, kompozitor, gitarista, prateći vokal, basista ili nešto peto, pojavljivao se svakih mesec ili dva u novoj ulozi, odlažući tako naizgled momenat u kojem će se u studiju sastati sa starim kompanjonom (nešto manje aktivnim u protekle tri godine) bubnjarom Patrickom Carneyem i sada već stalnim saradnikom - hiperaktivnim Brianom Burtonom a.k.a Opasnim Mišom i svetu isporučiti dugo očekivanog naslednika "El Camina".

Brinuo sam, očigledno, bezrazložno.

"Turn Blue" je (zaključak donet nakon tri uzastopna preslušavanja) takozvani "instant classic" album: 11 pesama među kojima nema fillera i koje - od uvodnih sedam minuta "The Weight of Love" do zaključne "Gotta Get Away" navode na razmatranje mogućnosti da je Dan Auerbach ili pseudonim više ljudi koji se tako predstavljaju po studijima širom Amerike ili kiborg koji svira u bendu čije pesme utiču na ljudsku dušu i koji ume da peva kroz uzdah, krik i uzvik.

"Turn Blue" je dostupan za preslušavanje.
U prodaji će biti od 12. maja.

Slušati glasno :)
.
UPDATE: Servis Grooveshark koji je omogućavao preslušavanje muzike zatvoren je 01. maja 2015. 
.

Sunday 27 April 2014

Damon Albarn: "Everyday Robots" (preslušavanje!)

Nakon toliko inkarnacija - od Blur preko Gorillaz, The Good, The Bad & The Queen, te saradnje sa muzičarima iz Malija i pisanja opere,  Dejmon Albarn konačno je napravio solo album - i to kakav!

U proteklih deset dana preslušao sam ovaj album isto toliko puta, bez pauza i preskakanja pesama, svaki put uživajući sve više i svaki put birajući drugu pesmu kao omiljenu.
Postoji nešto razoružavajuće u samo naizgled jednostavno struktuiranim pesmama i tekstovima (dostupni na ovom linku >>), što ne umem da opišem, te to i ne činim.
Možda naknadno dopišem pasus.

U međuvremenu, album je postao za preslušavanje i preko mreže, te ga možete probati i sami.

Zato, 
"if you're lonely, press play."

UPDATE: Album je dostupan na Deezeru >>