Tuesday 30 December 2014

U hladnoj noći ti pojedi sećanje na tople dane (#3)

"Moguće je, bez obzira na mesto rođenja ili prebivanja postati mediterancem. Mediteranstvo se ne nasljeđuje, već stiče" 
(Predrag Matvejević, "Mediteranski brevijar")

Ove godine sam imao sreće da gledam sumrak sa tri dela obale Mediterana.
Od godine poput ove nisam tražio mnogo više.

Odmah iza prozora je zima.
Ali današnji dan je duži nego onaj juče, leto je ponovo sve bliže.
Od zimskog dana poput ovog, 
bilo bi neprekiladno tražiti više.

Kan, jun.
Korčula, jul.
Rovinj, septembar.

Sunday 21 December 2014

Čuvajte jelke!


Ukratko prepričano: paganski običaj obeležavanja 25. decembra kao dana u kojem slavimo naše verovanje da je priroda večna i da ima snage da se obnovi prerastao je u običaj da se drvo kojem je trebalo deset godina da izraste poseče, drži u stanu dvadesetak dana okićeno ukrasima koje je jedan siromašni duvač stakla smislio jer nije imao para za jestive ukrase a zatim izbaci pored kontejnera. 

To je, više-manje, suština.

A zabavno je čitati varijacije koje je slavljenje suncostaja doživelo tokom vekova!
Rimljani su, u početku, tog dana odlazili u borove šume i ukrašavali ih, želeći da umilostive duhove prirode. Kako su ovladali svetom i prepustili se lenjosti - tako su rešili da nema razloga odlaziti do šume već je dovoljno stablo poseći i uneti u kuću.

Nekada su se drvca kitila isključivo jabukama, rajskim voćem.

Nemci, koji su među prvima u Evropi počeli da ukrašavaju stabla su, recimo, u 12. veku kačili drvo o strop naglavačke, jer je to tada i tako simbolizovalo hrišćanstvo.

Kićenje jelke nekada je podrazumevalo isključivo jestive ukrase. A onda je pominjani siromašni duvač stakla, nemajući novca da kupi jestive - napravio staklene kugle, koje su uskoro kao ideju prigrlili bogatuni - dok je sirotinja nastavila da pod drvo stavlja lešnike, jabuke i slične stvari.

(Uzgred, i običaj pucanja u vazduh i korišćenje zvončića tih dana potiče iz verovanja da će buka uplašiti zle duhove i tako učiniti da oni ne pređu u Novu godinu zajedno sa nama.)

Ove i desetine drugih varijacija na temu ukrašavanja drveta i značenja zašto to radimo - daje nam, istovremeno, priličnu slobodu da biramo kako ćemo obeležiti i ukrasiti kuću tokom tih dana.

Ovaj stari radio spot vas podseća na to kako jednog dana može doći i do varijacije u kojoj jelke biraju ljude, zato pazite da li ćete im se zameriti - a ove fotografije da je važna samo dobra ideja i da ima stvari koje se mogu uraditi i bez sekire.

Thursday 18 December 2014

Tarabićev kod?

Današnje vesti vraćaju u fokus priču o "Kremanskom proročanstvu" - i prilagođavanju, dopisivanju i brisanju njegovih delova u skladu sa trenutnim potrebama - i zato je prava prilika za ponovno čitanje štiva koje rastače taj amalgam ljudske mašte, neinformisanosti i sklonosti da verujemo u stvari koje ne postoje. 

Voja Antonić je u sjajnoj knjizi "Da li postoje stvari koje ne postoje" (link >>), nešto više od dvadeset strana i priči o "proročanstvu" - baveći se izabranim "proročanstvima" Tarabića.

Pred sam kraj tog poglavlja nalazi se i ovaj deo (str. 211-212)

"Početkom januara 2000. godine posetio sam Kremnu, u želji da na licu mesta upotpunim sliku o čuvenom proroåanstvu (...) Ljubazni meštani bili su raspoloženi da naširoko pričaju o Tarabićima, ali smo stekli utisak da svako ima svoju verziju proročanstava jer su razlike bile više nego primetne. Ne bi se reklo da je reč o slučajnim neslaganjima, jer su nas sagovornici ponegde upućivali i na “autentične i originalne zapise”, pri čemu su sve druge bez rasprave proglašavali za “sumnjive”. Na jednom mestu dobili smo i instrukciju gde da potražimo 12 listova spisa koje je sam Mitar pisao, a na našu primedbu da je Mitar bio nepismen, sagovornik je ostao zbunjen i gledao nas s nevericom.

Pošto smo pronašli različite podatke na više strana, bilo nam je jasno da u stvari ništa
nismo našli. Sve što smo dobili od razgovora s meštanima bilo je samo zgodna ilustracija načina na koji se u narodu stvaraju i, u stalnom prepričavanju, menjaju legende. Zato smo doneli odluku da informacije potražimo na mestu koje je malo dalje od čaršije, a bliže nekadašnjem centru zbivanja. Otišli smo do zaseoka Tarabići (koje je zapravo nekoliko kilometara udaljeno od same Kremne) i upoznali se sa čovekom koji je najbliži živi rođak prorocima: Milošu je potomak u četvrtom kolenu, a Mitru u trećem. 
To je Jovo Tarabić, rođen 1922. godine.

Ovaj ljubazni čovek, i pored duboke starosti, potpuno je sačuvao svežinu duha i britku pamet (...) Tokom razgovora postojao je čudan, zapravo neverovatan utisak: naš domaćin, za razliku od svih drugih meštana sa kojima smo bili u kontaktu, u potpunosti je sačuvao kritički stav prema proročanstvima svojih predaka! Ne samo da je odoleo iskušenju da doteruje i da “dopisuje” proročanstva ili da mistifikuje i najmanji deo priče, nego je svaki detalj dopunjavao primedbom “to se tako govori, a ja ne znam da li je zaista bilo tako”. Kao da smo slušali čuvene reči njegovog pradede Mitra: “Tako mi je kazato”.

Upitan o drugim verzijama proročanstava svojih predaka o kojima su nam pričali meštani u Kremni, Jovo je odgovorio da o tome ne može ništa da kaže jer na zna šta je od svega toga tačno. Kad je poveden razgovor o knjizi “Kremansko proročanstvo: šta je bilo - šta nas čeka”, bio je znatno govorljiviji jer su autori (Golubović i Malenković) pre početka rada na knjizi dolazili kod njega na razgovor. 
Naš sagovornik nije mogao da sakrije ogorčenje koje je osetio kada je video knjigu: 
“Na svaku moju reč dodali su njihovih deset”.

***

Ukoliko Vam ono što ćete pročitati u gore navedenoj knjizi nije dovoljno - na raspolaganju vam je i knjiga "Kremansko ne-proročanstvo" istog autora, dostupna za čitanje na ovom linku >>

p.s. naslov "Tarabićev kod" je, naravno, zezanje.
Još uvek.
.